Rev 1116/2017 porodično pravo; zaštita od nasilja u porodici

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev 1116/2017
30.03.2018. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: dr Dragiše B.Slijepčevića, predsednika veća, Branka Stanića i Gordane Ajnšpiler- Popović, članova veća, u parnici po tužbi tužilje AA iz ..., koju zastupa punomoćnik Ivana Čudić, advokat iz ..., protiv tuženog BB iz ..., koga zastupa punomoćnik Dragan Čolić, advokat iz ..., radi zaštite od nasilja u porodici, odlučujući o reviziji tužilje izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž2 br. 27/2017 od 25.01.2017.godine, u sednici veća održanoj dana 30.03.2018.godine, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE kao neosnovana revizija tužilje AA iz ... izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž2 br. 27/2017 od 25.01.2017.

O b r a z l o ž e nj e

Apelacioni sud u Novom Sadu je presudom Gž2 br. 27/2017 od 25.01.2017 u stavu prvom izreke, odbio žalbe stranaka i potvrdio prvostepenu presudu Osnovnog suda u Novom Sadu P2 853/16 od 04.11.2016.godine kojom je odbijen tužbeni zahtev za utvrđenje nasilja u porodici i zahtev za određivanje mera zaštite od nasilja u porodici kojima bi se zabranilo tuženom da se približava tužilji na udaljenosti manjoj od 200 m, prostoru u kome stanuje, boravi kod roditelja i radnom prostoru, osim u terminu predviđenom za preuzimanje i vraćanje deteta, te da se tuženom zabrani svako ponašanje kojim se ugrožava telesni integritet tužilje, duševno zdravlje i spokojstvo, sve u trajanju od godine dana. Stavom drugim izreke odbijen je zahtev tuženog za naknadu troškova žalbenog postupka.

Protiv pravnosnažne drugostepene presude tužilja je izjavila blagovremenu i dozvoljenu reviziju, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud je ispitao pobijanu presudu u granicama propisanim odredbom člana 408. ZPP („Službeni glasnik RS“ br. 72/11 ... 55/14) i odlučio da revizija nije osnovana.

Pobijana presuda nije zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP na koju se u revizijskom postupku pazi po službenoj dužnosti. Revizijom se ne ukazuje na postojanje drugih apsolutno bitnih povreda odredaba parničnog postupka koje na osnovu odredbe člana 407. ZPP mogu biti revizijski razlog.

Neosnovan je revizijski navod da je pobijana presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 1. u vezi sa članom 231. ZPP, koja je učinjena u postupku pred drugostepenim sudom. Drugostepeni sud nije izvodio dokaze, ni utvrđivao činjenično stanje, već je pobijana presuda doneta na osnovu činjenica utvrđenih do zaključenja glavne rasprave pred prvostepenim sudom. Po odredbi člana 383. stav 1. ZPP drugostepeni sud odlučuje o žalbi, po pravilu, bez rasprave. Po stavu 3. iste odredbe drugostepeni sud zakazuje raspravu ako veće oceni potrebnim da se ponove već izvedeni dokazi ili dokazi čije je izvođenje prvostepeni sud odbio. U konkretnom slučaju nije se radilo o takvoj situaciji, niti je time povređeno pravilo o teretu dokazivanja.

Neosnovan je i revizijski navod da u konkretnom slučaju nije primenjena odredba Porodičnog zakona koja propisuje istražno načelo u sudskim postupcima povodom porodičnih odnosa. Primenjujući to načelo, po stanovištu revidenta, sud je bio dužan da odredi psihološko – psihijatrijsko veštačenje od strane specijalizovane ustanove, imajući u vidu da je tužilja izrazila nezadovoljstvo radom nadležnog Centra za socijalni rad u ... i tražila izuzeće pedagoga centra. Istražno načelo je regulisano članom 205. Porodičnog zakona kao ovlašćenje suda da može utvrđivati činjenice i kada one među strankama nisu sporne, kao i činjenice koje ni jedna stranka nije iznela. Primenom ovog načela, a u skladu sa odredbom člana 8. ZPP, koji se zakon shodno primenjuje i u ovom postupku, sud odlučuje koje dokaze će izvesti i koje će činjenice smatrati dokazanim na osnovu izvedenih dokaza i rezultata celokupnog postupka. Ocenom postupajućeg suda nije bilo potrebe za izvođenjem dokaza veštačenjem. Okolnost da je u drugom postupku tužilja tražila izuzeće pedagoga centra nije od uticaja na ovaj postupak.

Prema utvrđenim činjenicama, pravnosnažnom presudom Osnovnog suda u Novom Sadu P2 br. 3640/10 od 16.11.2011. godine, razveden je brak parničnih stranaka. Maloletni sin poveren je na samostalno vršenje roditeljskog prava majci. Istom presudom uređen je način održavanja ličnih odnosa sa ocem i visina doprinosa oca izdržavanju. Iz nalaza i mišljenja Centra za socijalni rad utvrđeno je da su oba roditelja podobna za vršenje roditeljskog prava. Među strankama je dolazilo do problema jer je tuženi tražio proširenje modela viđanja sa detetom, a tužilja je detetu ostavljala na odluku da li će se i kada viđati sa ocem. Ti nedefinisani odnosi doveli su do uzajamnog optuživanja stranaka. Tužilja smatra da prisustvo tuženog u različitim situacijama u blizini deteta i nje u vreme kada nije planirano viđanje deteta sa ocem predstavlja vid psihičkog zlostavljanja jer predstavlja vid uznemiravanja, remećenja njihovih aktivnosti, praćenja i kontrolisanja. Tuženi kada dete odbija da ga viđa smatra da je instruisano od strane tužilje. Prema zaključku stručnog tima nadležnog Centra za socijalni rad odnosi između stranaka su poremećeni. Problemi nastaju u pogledu viđanja i ophođenja suprotne strane prema maloletnom detetu. Međutim, u ponašanju prema maloletnom detetu nema naznaka lošeg postupanja ili zanemarivanja.

Na temelju ovako utvrđenih činjenica nižestepeni sudovi su našli da tužilja nije autentična žrtva nasilja u porodici, kao ni maloletno dete parničnih stranaka. Tužilja postojeće probleme stranaka kao roditelja i svaki postupak tuženog prikazuje kao psihičko nasilje. Stoga su primenom materijalno pravnih odredbi članova 197. i 198. Porodičnog zakona odbili tužbeni zahtev za utvrđenje nasilja i izricanje mera zaštite od nasilja u porodici.

Definicija nasilja u porodici sadržana je u odredbi člana 197 Porodičnog zakona. Nasilje u porodici se definiše kao ponašanje kojim jedan član porodice ugrožava telesni integritet, duševno zdravlje ili spokojstvo drugog člana porodice. Navedene su radnje koje predstavljaju nasilje čime spisak nije iscrpljen. Sud u svakom konkretnom slučaju ceni da li je neka radnja nasilje ili ne. Psihičkim nasiljem se može smatrati zastrašivanje, verbalno zlostavljanje, kritikovanje, potcenjivanje, emocionalne pretnje, optužbe ili ucenjivanje, stvaranje nesigurnosti kod žrtve i postavljanje nerealno visokih očekivanja u odnosu na žrtvu, posesivno ponašanje, uznemiravanje i maltretiranje žrtve i drugo ponašanje koje ima za cilj narušavanje ili ugrožavanje duševnog zdravlja i spokojstva žrtve.

U konkretnom slučaju pravilno je ocenjeno da se ponašanje tuženog ne može smatrarti aktom nasilja u porodici prema tužilji. Subjektivno i jednostrano viđenje tužilje da se postupci tuženog smatraju aktom nasilja nisu i dokaz da to ponašanje objektivno predstavlja nasilje u porodici.

Na osnovu izloženog, primenom člana 414. stav 1. ZPP, odbijena je revizija tužene kao neosnovana i odlučeno kao u izreci.

Predsednik veća-sudija

dr Dragiša B. Slijepčević,s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić