Kzz 689/2022 protivpravnost kao el. kriv. dela

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Kzz 689/2022
06.07.2022. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Nevenke Važić, predsednika veća, Dubravke Damjanović, Milene Rašić, Miroljuba Tomića i Svetlane Tomić Jokić, članova veća, sa savetnikom Vrhovnog kasacionog suda Snežanom Lazin, kao zapisničarem, u krivičnom predmetu okrivljenog AA, zbog krivičnog dela laka telesna povreda iz člana 122. stav 1. Krivičnog zakonika, odlučujući o zahtevu za zaštitu zakonitosti branioca okrivljenog AA - advokata Marka Jovanovića, podnetom protiv pravnosnažnih presuda Osnovnog suda u Prokuplju 5K.br.240/20 od 12.11.2021. godine i Višeg suda u Prokuplju Kž1.br.20/22 od 11.03.2022. godine, u sednici veća održanoj dana 06.07.2022. godine, jednoglasno, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE kao neosnovan zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivljenog AA - advokata Marka Jovanovića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Osnovnog suda u Prokuplju 5K.br.240/20 od 12.11.2021. godine i Višeg suda u Prokuplju Kž1.br.20/22 od 11.03.2022. godine, u odnosu na povrede zakona iz člana 438. stav 1. tačka 9) i člana 441. stav 4. Zakonika o krivičnom postupku, dok se u ostalom delu zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivljenog ODBACUJE kao nedozvoljen.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Osnovnog suda u Prokuplju 5K.br.240/20 od 12.11.2021. godine okrivljeni AA je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela laka telesna povreda iz člana 122. stav 1. KZ i osuđen je na novčanu kaznu u iznosu od 50.000,00 (pedesethiljada) dinara koju će platiti u roku od 30 dana po pravnosnažnosti presude, a ukoliko to ne učini ista će biti zamenjena kaznom zatvora tako što će se svakih 1.000,00 dinara novčane kazne računati kao 1 dan zatvora.

Istom presudom okrivljeni je obavezan da na ime troškova krivičnog postupka plati privatnom tužiocu BB iznos od 127.580,00 dinara, a sudu iznos od 6.000,00 dinara, kao i da na ime paušala plati sudu iznos od 3.000,00 dinara, a sve u roku od 15 dana po pravnosnažnosti presude, pod pretnjom prinudnog izvršenja.

Presudom Višeg suda u Prokuplju Kž1.br.20/22 od 11.03.2022. godine odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivljenog AA - advokata Marka Jovanovića i potvrđena je presuda Osnovnog suda u Prokuplju 5K.br.240/20 od 12.11.2021. godine.

Protiv navedenih pravnosnažnih presuda zahtev za zaštitu zakonitosti podneo je branilac okrivljenog AA - advokat Marko Jovanović, zbog povreda zakona iz člana 16. stav 2, 4. i 5, člana 438. stav 1. tačka 9) i člana 441. stav 1. i 4. ZKP, sa predlogom da Vrhovni kasacioni sud usvoji podneti zahtev, te da ukine pobijane presude Osnovnog suda u Prokuplju 5K.br.240/20 od 12.11.2021. godine i Višeg suda u Prokuplju Kž1.br.20/22 od 11.03.2022. godine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje ili da eventualno preinači navedene presude tako što će okrivljenog na osnovu člana 423. tačka 1) ili 2) ZKP osloboditi od optužbe za krivično delo laka telesna povreda iz člana 122. stav 1. KZ i na osnovu člana 265 stav 3. ZKP obavezati privatnog tužioca da okrivljenom nadoknadi troškove krivičnog postupka u visini o kojoj će odlučiti prvostepeni sud u smislu člana 262. stav 2. ZKP, uvećano za troškove sastava zahteva za zaštitu zakonitosti u iznosu od 33.000,00 dinara (Tarifni broj 5. stav 2. tačka 5. Advokatske tarife).

Vrhovni kasacioni sud je dostavio primerak zahteva za zaštitu zakonitosti Republičkom javnom tužiocu shodno odredbi člana 488. stav 1. ZKP, te je u sednici veća koju je održao u smislu člana 490. ZKP, bez obaveštavanja Republičkog javnog tužioca i branioca okrivljenog, smatrajući da njihovo prisustvo nije od značaja za donošenje odluke (član 488. stav 2. ZKP), razmotrio spise predmeta i pravnosnažne presude protiv kojih je zahtev za zaštitu zakonitosti podnet, pa je, nakon ocene navoda iznetih u zahtevu, našao:

Zahtev za zaštitu zakonitosti je neosnovan u delu koji se odnosi na povrede zakona iz člana 438. stav 1. tačka 9) i člana 441. stav 4. ZKP, dok je u ostalom delu nedozvoljen.

Ukazujući na bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 9) ZKP, branilac okrivljenog AA u podnetom zahtevu ističe da je sud presudom prekoračio optužbu, jer je u izreku pravnosnažne presude dodao nedostajuće subjektivne elemente krivice i to elemenat umišljaja iz člana 22. stav 1. KZ i elemente protivpravnosti i zabranjenosti iz člana 14. stav 1. KZ. Naime, okrivljenom je privatnom tužbom privatnog tužioca stavljeno na teret da je protivpravne radnje preduzeo „u uračunljivom stanju, svestan svoga dela čije je izvršenje hteo“, dok je sud u izreci presude naveo da je okrivljeni protivpravne radnje preduzeo „u stanju uračunljivosti, sa umišljajem, pri čemu je bio svestan protivpravnosti i zabranjenosti dela i hteo je njegovo izvršenje“, čime je sud pored uračunljivosti i svesnosti svog dela i njegovog htenja kako je to navedeno privatnom tužbom privatnog tužioca u izreku presude dodao da je okrivljeni postupao i sa umišljajem, svestan protivpravnosti svog dela i njegove zabranjenosti.

Izneti navodi zahteva za zaštitu zakonitosti branioca okrivljenog se, po oceni Vrhovnog kasacionog suda, ne mogu prihvatiti kao osnovani, iz sledećih razloga:

Odredbom člana 420. stav 1. ZKP je propisano da se presuda može odnositi samo na lice koje je optuženo i samo na delo koje je predmet optužbe sadržane u podnesenoj ili na glavnom pretresu izmenjenoj ili proširenoj optužnici. Dakle, iz citirane zakonske odredbe proizilazi da između optužbe i presude mora postojati identitet i podudarnost u pogledu subjektivne i objektivne istovetnosti dela.

Odredbom člana 25. KZ je propisano da je krivično delo učinjeno sa umišljajem kad je učinilac bio svestan svog dela i hteo njegovo izvršenje ili kad je učinilac bio svestan da može učiniti delo pa je na to pristao.

Po nalaženju Vrhovnog kasacionog suda, navedenom izmenom u pobijanoj pravnosnažnoj presudi činjeničnog opisa krivičnog dela iz privatne tužbe privatnog tužioca sud nije prekoračio optužbu, odnosno nije povredio ni subjektivni, a ni objektivni identitet optužbe i presude na štetu okrivljenog AA. Naime, pravnosnažna presuda se odnosi na isto lice - okrivljenog AA i na krivično delo za koje je optužen - krivično delo laka telesna povreda iz člana 122. stav 1. KZ, te imajući pri tome u vidu da postoji istovetnost činjeničnog opisa radnje izvršenja predmetnog krivičnog dela iz izreke presude sa činjeničnim opisom radnje krivičnog dela datog u privatnoj tužbi privatnog tužioca, a da se neosnovano zahtevom branioca okrivljenog ističe da je sud u izreku presude dodao umišljaj kao element krivice iz člana 22. stav 1. KZ, obzirom da je privatnom tužbom privatnog tužioca okrivljenom stavljeno na teret da je bio „svestan svoga dela čije je izvršenje hteo“, a što je shodno odrebi člana 25. KZ upravo zakonska definicija pojma umišljaja (direktan umišljaj). Pored toga, unošenjem od strane suda u izreku presude svesti okrivljenog o protivravnosti dela, po nalaženju Vrhovnog kasacionog suda, u konkretnom slučaju, nije prekoračena optužba na štetu okrivljenog, već se sud u ovom slučaju kretao u okviru privatne tužbe privatnog tužioca. Ovo imajući u vidu da ukoliko su ispunjena sva zakonom propisana obeležja bića konkretnog krivičnog dela, što je ovde slučaj, a ne postoje osnovi isključenja protivpravnosti, to se smatra da protivpravnost kao elemenat opšteg pojma krivičnog dela postoji, odnosno ona se kao i uračunjivost pretpostavlja, obzirom da ostvarenost svih zakonskih bitnih obeležja bića krivičnog dela u konkretnom slučaju zasniva protivpravnost. Dakle, kako je činjenični opis u izreci pravnosnažne presude ostao u granicama činjeničnog osnova iz optužbe, odnosno u granicama onih činjenica i okolnosti na kojima se optužba zasniva, a iz kojih proizilaze zakonska obeležja krivičnog dela laka telesna povreda iz člana 122. stav 1. KZ, to su neosnovani navodi branioca okrivljenog kojima se ukazuje na bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 9) ZKP.

Pored toga, po oceni ovoga suda, neosnovani su i navodi zahteva za zaštitu zakonitosti branioca okrivljenog u delu u kojem ukazuje na povredu zakona iz člana 441. stav 4. ZKP, isticanjem da je sud doneo nepravilnu odluku o troškovima krivičnog postupka kada je okrivljenog obavezao da privatnom tužiocu naknadi troškove na ime nagrade njegovom punomoćniku za pristup na dva neodržana i jedan održani glavni pretres. Naime, kako je tada u predmetnom krivičnom postupku postupao sudija pojedinac, a koji je potom bio izuzet od daljeg postupanja u istom i to usvajanjem zahteva za izuzeće sudije podnetog od strane branioca okrivljenog, to je stoga po stavu branioca postupak počeo iznova pred novim sudijom pojedincem, te se radi o prethodnim troškovima koje je prouzrokovao taj izuzeti sudija svojom krivicom, zbog čega navedeni troškovi ne mogu pasti na teret okrivljenog u smislu člana 262. stav 1. i člana 263. stav 1. ZKP.

Izneti navodi zahteva za zaštitu zakonitosti branioca okrivljenog su neosnovani, obzirom da sud obavezivanjem okrivljenog da naknadi privatnom tužiocu troškove krivičnog postupka vezano za nagradu njegovom punomoćniku na ime pristupa na dva neodržana i jedan održani glavni pretres i to pred sudijom pojedincem koji je kasnije izuzet od postupanja u predmetnom krivičnom postupku, po nalaženju Vrhovnog kasacionog suda, nije povredio odredbe člana 262. stav 1. i člana 263. stav 1. ZKP, imajući u vidu da se u konkretnom slučaju ne radi o skrivljenim troškovima u smislu člana 263. stav 1. ZKP, a kako to pogrešno i proizvoljno tumači branilac okrivljenog.

Osim toga, po oceni ovoga suda, neosnovani su i navodi zahteva za zaštitu zakonitosti branioca okrivljenog u delu u kojem, ukazujući na povredu zakona iz člana 441. stav 4. ZKP, ističe da je sud nepravilno obavezao okrivljenog i da privatnom tužiocu naknadi troškove na ime pribavljanja lekarskog uverenja, obzirom da po stavu branioca pribavljanje lekarskog uverenja nije stvarni trošak, niti nužni izdatak privatnog tužioca ili njegovog punomoćnika u smislu odredaba člana 261. stav 2. tačka 7) ZKP, člana 9. Advokatske tarife i člana 21. Pravilnika o naknadi troškova u sudskim postupcima, pošto je privatni tužilac mogao da predloži sudu uvid u njegovu medicinsku dokumentaciju ili da istu pribavi isključivo o svom trošku, a ne samoinicijativnio na teret okrivljenog.

Izneti navodi zahteva za zaštitu zakonitosti branioca okrivljenog su neosnovani jer, po nalaženju ovoga suda, pribavljanje od strane privatnog tužioca lekarskog uverenja o zadobijenim povredama predstavlja nužni izdatak privatnog tužioca vezano za prikupljanje dokaza za podizanje privatne tužbe protiv okrivljenog zbog krivičnog dela laka telesna povreda iz člana 122. stav 1. KZ pošto je teret dokazivanja optužbe na privatnom tužiocu, to stoga sud u konkretnom slučaju obavezivanjem okrivljenog na naknadu privatnom tužiocu ovih troškova krivičnog postupka nije povredio odredbe člana 261. stav 2. tačka 7) ZKP, člana 9. Advokatske tarife i člana 21. Pravilnika o naknadi troškova u sudskim postupcima.

Zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivljenog AA u ostalom delu je odbačen kao nedozvoljen.

Naime, branilac okrivljenog u ostalom delu zahteva ukazuje na povrede odredaba člana 16. stav 2, 4. i 5. ZKP, isticanjem da sud nije nepristrasno ocenio izvedene dokaze, te da je prekršio pravilo in dubio pro reo, obzirom da kako mogućnost nanošenja povreda privatnom tužiocu od strane okrivljenog nije dovedena do izvesnosti jer, osim iskaza privatnog tužioca, nije potkrepljena ni jednim izvedenim dokazom, već iz izvedenih dokaza, a posebno nalaza i mišljenja veštaka, proizilazi da su povrede privatnog tužioca mogle nastati njegovim samopovređivanjem, a što je u svojoj odbrani tvrdio okrivljeni, to sud nije mogao da u konkretnom slučaju donese osuđujuću presudu. Pored toga, branilac okrivljenog kao razlog podnošenja zahteva navodi i povredu odredbe člana 441. stav 1. ZKP, isticanjem da sud nije okrivljenom pravilno odmerio vrstu i visinu izrečene krivične sankcije jer je visina izrečene novčane kazne, koja je iznad zakonskog minimuma, prestroga, te se ističe da su u konkretnom slučaju shodno članu 50. stav 2. i 3. KZ postojali uslovi za ublažavanje novčane kazne ili za izricanje okrivljenom sudske opomene, obzirom da u konkretnom slučaju sud na strani okrivljenog nije utvrdio otežavajuće okolnosti, a kao olakšavajuću okolnost je utvrdio samo okolnost da okrivljeni do sada nije osuđivan, s tim što nije cenio ostale olakšavajuće okolnosti koje postoje na strani okrivljenog. Takođe, branilac okrivljenog u podnetom zahtevu ističe i da postoji protivrečnost između izreke presude i njenog obrazloženja u pogledu načina nanošenja povreda privatnom tužiocu, te da postoje protivrečnosti između obrazloženja presude i sadržine isprava - nalaza i mišljenja veštaka i zapisnika o ispitivanju veštaka, kao i da drugostepeni sud u obrazloženju svoje presude nije cenio sve žalbene navode odbrane i to posebno one vezane za nepravilnu odluku prvostepenog suda o visini troškova krivičnog postupka, a koji navodi branioca okrivljenog bi po nalaženju ovoga suda predstavljali bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 2. tačka 2) ZKP.

Imajući u vidu da iz iznetih navoda proizilazi da branilac okrivljenog u ostalom delu zahteva za zaštitu zakonitosti nižestepene presude pobija zbog povreda odredaba člana 16. stav 2, 4. i 5, člana 438. stav 2. tačka 2) i člana 441. stav 1. ZKP, a koje povrede odredaba ZKP ne predstavljaju zakonske razloge zbog kojih je u smislu odredbe člana 485. stav 4. ZKP dozvoljeno podnošenje zahteva za zaštitu zakonitosti okrivljenom i njegovom braniocu zbog povrede zakona, to je Vrhovni kasacioni sud u ovom delu zahtev branioca okrivljenog ocenio nedozvoljenim.

Sa iznetih razloga, nalazeći da pobijanim presudama nisu učinjene povrede zakona iz člana 438. stav 1. tačka 9) i člana 441. stav 4. ZKP, na koje se neosnovano ukazuje zahtevom za zaštitu zakonitosti branioca okrivljenog AA - advokata Marka Jovanovića, Vrhovni kasacioni sud je na osnovu člana 491. stav 1. ZKP zahtev u odnosu na navedene povrede zakona odbio kao neosnovan, dok je u ostalom delu na osnovu člana 487. stav 1. tačka 2) ZKP i člana 485. stav 4. ZKP zahtev odbacio kao nedozvoljen i odlučio kao u izreci presude.

Zapisničar-savetnik                                                                                                 Predsednik veća-sudija

Snežana Lazin, s.r.                                                                                                     Nevenka Važić, s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić