Rev 4648/2019 3.1.2.39.4

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev 4648/2019
04.06.2021. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Branislave Apostolović, predsednika veća, Branislava Bosiljkovića, Branke Dražić, Danijele Nikolić i Dobrile Strajina, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Dragan Srećković advokat iz ..., protiv tuženih Udruženja osiguravača Srbije – Garantni fond, sa sedištem u Novom Beogradu i BB, sa poslednjom poznatom adresom u ..., koga zastupa privremeni zastupnik Predrag Erčević, advokat iz ..., radi naknade materijalne i nematerijalne štete, odlučujući o reviziji tužioca, izjaljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 4962/19 od 01.08.2019. godine, u sednici veća održanoj 04.06.2020. godine, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE, kao neosnovana, revizija tužioca izjavljena protiv stava prvog, drugog, trećeg, četvrtog i petog izreke presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 4962/19 od 01.08.2019. godine, u delu tužbenog zahteva tužioca prema tuženom Udruženju osiguravača Srbije – Garantni fond.

NE DOZVOLJAVA SE odlučivanje o posebnoj reviziji tužioca izjavljenoj protiv stava prvog izreke presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 4962/19 od 01.08.2019. godine, u delu tužbenog zahteva tužioca prema tuženom BB.

ODBACUJE SE, kao nedozvoljena, revizija tužioca izjavljena protiv stava prvog izreke presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 4962/19 od 01.08.2019. godine, u delu tužbenog zahteva tužioca prema tuženom BB.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Osnovnog suda u Mladenovcu P 1004/2018 od 22.02.2019. godine, stavom prvim izreke, delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca i obavezani su tuženi da solidarno tužiocu na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog smrti oca isplati iznos od ukupno 287.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 22.02.2019. godine, kao dana donošenja presude, pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke, delimično je odbijen, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca u delu kojim je tražena naknada nematerijalne štete na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog smrti oca, u iznosu od 287.500,00 dinara. Stavom trećim izreke, delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca i obavezani su tuženi da tužiocu, po osnovu materijalne štete, solidarno isplate iznose bliže navedene u ovom stavu izreke i to: na ime troškova pogrebne opreme – sanduka, krsta i druge opreme po računu br. 157/2007 od 01.10.2007. godine, na ime troškova jela i pića za sahranu, na ime jela i pića za nedelju dana, 40 dana, pola godine i godinu dana, za nadgrobni spomenik, zakup i održavanje grobnog mesta za pet godina po računu JKP broj 93/24 od 12.03.2014. godine, zakup i održavanje grobnog mesta za pet godina po računu JKP 178/22 od 01.10.2007. godine, za jednu usek gredicu, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 22.02.2019. godine, kao dana presuđenja, pa do konačne isplate. Stavom četvrtim izreke, delimično je odbijen, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obavežu tuženi da tužiocu isplate na ime materijalne štete, preko iznosa dosuđenih stavom drugim izreke do traženih iznosa, sve bliže navedeno u ovom stavu izreke. Stavom petim izreke, obavezani su tuženi da solidarno tužiocu po osnovu troškova parničnog postupka isplate iznos od 472.872,00 dinara, dok je stavom šestim izreke, obavezan tužilac da na ime troškova privremenog zastupnika, advokatu Erčević Predragu iz ... isplati iznos od 144.387,00 dinara.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 4962/19 od 01.08.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je, kao neosnovana, žalba tužioca i potvrđena presuda Osnovnog suda u Mladenovcu P 1004/18 od 22.02.2019. godine u stavu drugom i četvrtom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Osnovnog suda u Mladenovcu P 1004/18 od 22.02.2019. godine u delu stava prvog i trećeg izreke, tako što je odbijen, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi Udruženje osiguravača Srbije – Garantni fond da solidarno sa tuženim BB tužiocu isplati na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog smrti oca iznos od ukupno 287.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 22.02.2019. godine, pa do konačne isplate, kao i na ime materijalne štete i to: troškova pogrebne opreme – sanduka, krsta i opreme po računu br. 157/2007 od 01.10.2007. godine, na ime troškova jela i pića za sahranu, za izdaju na ime jela i pića za nedelju dana, 40 dana, pola godine i godinu dana, za nadgrobni spomenik, za zakup i održavanje grobnog mesta za pet godina po računu JKP broj 93/24 od 12.03.2014. godine, za zakup i održavanje grobnog mesta za pet godina po računu JKP broj 178/22 od 01.10.2007. godine i za jednu usek gredicu, iznose bliže navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom od 22.02.2019. godine, pa do konačne isplate. Stavom trećim izreke, preinačeno je rešenje o troškovima parničnog postupka u delu stava petog izreke prvostepene presude, tako što je odbijen zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi Udruženje osiguravača Srbije – Garantni fond da solidarno sa tuženim BB tužiocu po osnovu troškova parničnog postupka isplati iznos od 472.872,00 dinara. Stavom četvrtim izreke, obavezan je tužilac da tuženom Udruženju osiguravača Srbije – Garantni fond, naknadi troškove drugostepenog postupka u iznosu od 69.992,48 dinara. Stavom petim izreke, odbijen je zahtev tužioca za naknadu troškova drugostepenog postupka. Stavom šestim izreke, ukinuta je prvostepena presuda u stavu šestom izreke, a stavom sedmim izreke, odbačena je, kao nedozvoljena, žalba tužioca izjavljena na deo stava trećeg izreke prvostepenepresude kojim je odlučeno o kamati.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tužilac je, blagovremeno, izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava, sa predlogom da se o reviziji odluči kao o izuzetno dozvoljenoj, u smislu člana 404. Zakona o parničnom postupku.

Ispitujući dozvoljenost revizije, Vrhovni kasacioni sud je našao da je revizija tužioca u odnosu na tuženog Udruženje osiguravača Srbije – Garantni fond dozvoljena na osnovu člana 403. stav 2. tačka 2. ZPP, pa nije bilo mesta oceni izuzetne dozvoljenosti njegove revizije, u smislu člana 404. istog zakona.

Ispitujući pobijanu odluku u preinačujućem delu u odnosu na tuženog – Udruženje osiguravača Srbije - Garantni fond, primenom člana 408. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS", br. 72/2011, 49/2013 - US, 74/2013 - US, 55/2014 i 87/2018, u daljem tekstu: ZPP), Vrhovni kasacioni sud je našao da revizija tužioca nije osnovana.

Pobijana presuda u tom delu, nije zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, a revizijom se ne ukazuje na druge bitne povrede koje mogu biti predmet ocene revizijskog suda u smislu člana 407. ZPP.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac je sin pokojnog VV, koji je bio radno angažovan kod tuženog BB, vlasnika firme „GG“. Dana 28.09.2007. godine dogodila se saobraćajna nezgoda u kojoj je otac tužioca upravljao neispravnim, neregistrovanim teretnim vozilom marke „....“, u vlasništvu tuženog BB, a činjenica da je vozilo neispravno i neregistrovano je ocu tužioca bila poznata i na nju je stalno ukazivao tuženom BB, koji nije popravio vozilo, zbog čega je i došlo do navedene saobraćajne nezgode u kojoj je otac tužioca izgubio život. Pravnosnažnom presudom Osnovnog suda u Mladenovcu K 360/2013 od 27.11.2005. godine, tuženi BB je oglašen krivim što je dana 28.09.2007. godine, oko 11,50 časova, u ..., opština ..., na gradilištu puta ..., u uračunljivom stanju, kao vlasnik firme „GG“, koja je izvodila radove na proširenju i sanaciji puta, neispravnim teretnim vozilom marke „...“, koje je uključio u prevoz materijala, a koje predstavlja opšteopasno sredstvo, izazvao opasnost za život i telo ljudi, pri čemu je bio svestan da time može učiniti delo, ali je olako držao da do toga neće doći, odnosno da će to moći sprečiti, na taj način što je navedeni kamion uključio u prevoz materijala kao potpuno vozilo tehnički neispravno, kojim je po njegovom nalogu upravljao pokojni VV, a usled koje neispravnosti je došlo do prevrtanja tovarnog sanduka, a zatim i teretnog vozila, kojom prilikom je oštećeni VV zadobio teške telesne povrede od kojih je preminuo na licu mesta, pri čemu je bio svestan da povrede mogu da nastanu, ali je olako držao da one neće nastupiti i svestan da je njegovo delo zabranjeno, čime je izvršio krivično delo teško delo protiv opšte sigurnosti iz člana 228. stav 4. u vezi člana 278. stav 4. u vezi člana 278. stav 5. u vezi stava 1. KZ, te je istom izrečena uslovna osuda, koja je presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 553/16 od 06.06.2016. godine preinačena u delu odluke o krivičnoj sankciji, tako što je BB, zbog izvršenja navedenog krivičnog dela osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Doprinos pokojnog VV u nastanku štete, a imajući u vidu da je znao da je teretno vozilo marke „...“ neispravno i neregistrovano, utvrđen je od strane nižestepenih sudova i iznosi 50%.

Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, drugostepeni sud je preinačio prvostepenu presudu u delu stava prvog i trećeg izreke i odbio tužbeni zahtev tužioca za naknadu materijalne i nematerijalne štete u odnosu na tuženog Udruženje osiguravača Srbije - Garantni fond, ocenivši da tužilac nije treće oštećeno lice u smislu odredaba Zakona o osiguranju imovine i lica („Službeni list SRJ“ br. 30/96, 57/98, 53/99 i 55/99), jer nije bio neposredni učesnik u saobraćajnoj nezgodi u kojoj je poginuo njegov otac, a da tuženi Udruženje osiguravača Srbije - Garantni fond nije pasivno legitimisan da tužiocu naknadi štetu, jer je Garantni fond obavezan da u slučaju nastanka štete prouzrokovane upotrebom motornog vozila za koje nije bio zaključen ugovor o osiguranju štetu isplati samo trećem oštećenom licu, a što u odnosu na tužioca nije slučaj. Shodno navedenom, a imajući u vidu da na strani tuženog Udruženje osiguravača Srbije - Garantnog fonda ne stoji obaveza naknade štete prema tužiocu, koji nije treće oštećeno lice, to je odlukom drugostepenog suda u u celosti odbijen tužbeni zahtev tužioca za naknadu materijalne i nematerijalne u odnosu na tuženog Udruženje osiguravača Srbije - Garantni fond.

Po oceni Vrhovnog kasacionog suda pravilno je drugostepeni sud ocenio da u odnosu na tuženog Udruženje osiguravača Srbije - Garantni fond ne postoji osnov njegove odgovornosti, što zahtev za naknadu štete u celosti čini neosnovanim u odnosu na tog tuženog.

Odredbom člana 99. stav 2. Zakona o osiguranju imovine i lica, važećeg u vreme štetnog događaja, propisano je da se sredstva Garantnog fonda koriste za naknadu štete: 1. prouzrokovane upotrebom motornog vozila, vazduhoplova ili drugog prevoznog sredstva za koji nije bio zaključen ugovor o obaveznom osiguranju u smislu ovog zakona, 2. zbog smrti, povrede tela ili narušavanja zdravlja prouzrokovane upotrebom nepoznatog motornog vozila ili vazduhoplova, 3. prouzrokovane upotrebom motornog vozila, vazduhoplova ili drugog prevoznog sredstva za koji je zaključen ugovor o obaveznom osiguranju sa organizacijom za osiguranje nad kojom je otvoren stečajni postupak. Odredbom člana 104. istog Zakona propisano je da šteta prouzrokovana upotrebom motornog vozila, vazduhoplova ili drugog prevoznog sredstva, čiji vlasnik nije zaključio ugovor o obaveznom osiguranju, a bio je dužan prema odredbama ovog Zakona, naknađuje se u istom obimu i prema istim uslovima kao da je bio zaključen ugovor o obaveznom osiguranju.

Iz citiranih zakonskih članova proizlazi da u situaciji kakva je konkretna kada nije bio zaključen ugovor o obaveznom osiguranju, Garantni fond naknađuje štetu trećem oštećenom licu u istom obimu i prema istim uslovima kao da je ugovor o obaveznom osiguranju bio zaključen. Smisao i suština obaveznog osiguranja od autoodgovornosti je pravna zaštita trećih lica kojima je u saobraćajnoj nezgodi pričinjena šteta. Međutim, Zakon o osiguranju imovine i lica u članu 85. određuje pojma trećeg lica služeći se negativnim metodom, odnosno određuje koja se lica ne mogu koristiti obaveznim osiguranjem od autoodgovornosti u slučaju da pretrpe štetu upotrebom motornog vozila. Prema članu 85. Zakon o osiguranju imovine i lica, vozač motornog vozila čijom je upotrebom pričinjena šteta i koji je odgovoran za štetu, nema pravo na naknadu štete po osnovu osiguranja od autoodgovornosti. Iz toga dale sledi da to pravo vozač koji je štetu skrivio ne bi mogao ostvariti prema Garantnom fondu ni u situaciji kada polisa nije bila zaključena.

Primenjeno na konkretni slučaj, pokojni VV nema svojstvo trećeg lica, u smislu člana 85. Zakona o osiguranju imovine i lica, jer je u saobraćajnoj nezgodi učestvovao kao vozač vozila čijom je upotrebom pričinjena šteta, pa u takvoj situacije ne bi imao ni pravo na naknadu štete od Garantnog fonda, shodno članu 99. stav 2. u vezi člana 104. Zakona o osiguranju imovine i lica. Shodno navedenom, svojstvo trećeg lica u konkretnom slučaju nema ni tužilac, koji nije bio neposredni učesnik saobraćajne nezgode u kojoj je njegov otac smrtno stradao, jer se kao član porodice nalazi u istom pravnom položaju kao i njegov pravni prethodnik, te ne može imati pravo na naknadu štete od tuženog Udruženja osiguravača Srbije - Garantnog fonda, jer to pravo nema ni njegov otac, kao vozač koji je prouzrokovao štetu. S obzirom na navedeno, pravilno je odbijen tužbeni zahtev u odnosu na tuženog Udruženje osiguravača Srbije - Garantni fond, a ocena da na strani tuženog ne postoji osnov odgovornosti ne dovodi se u sumnju revizijskim navodima tužioca.

Na pravilnost odluke nisu od uticaja navodi revizije tužioca kojima ukazuje da je drugostepeni sud pogrešno primenio materijalno pravo kada da je svoju odluku zasnovao na nevažećim odredbama Zakona o osiguranju imovine i lica. Naime, odredbom člana 245. Zakona o osiguranju („Službeni glasnik RS“ broj 55/04...116/13) propisano je da danom stupanja na snagu tog zakona prestaje da važi Zakon o obaveznom osiguranju imovine i lica („Službeni glasnik SRJ“ broj 30/96, 57/98, 53/99 i 55/99) osim odredaba o obaveznom osiguranju (čl. 78.-108., i čl. 111. i 112.) i odredaba o poveravanju javnih ovlašćenja (čl. 143. i 146.). Kako se predmetna saobraćajna nezgoda dogodila 28.09.2007. godine, prilikom donošenja pobijane odluke drugostepeni sud je pravilno primenio odredbe Zakona o osiguranju imovine i lica, važeće na dan štetnog događaja.

Neosnovani su i navodi kojima tužilac u reviziji ponavlja razloge koji su isticani u žalbi protiv prvostepene presude, koji se tiču utvrđenog doprinosa nastradalog VV u nastanku štetnog događaja, a koje navode od značaja za pravilnu odluku o izjavljenoj žalbi je obrazloženo cenio drugostepeni sud.

Odluka o troškovima postupka sadržana u stavu trećem, četvrtom i petom izreke, doneta je pravilnom primenom odredbi člana 153, 154., 163. i 165 ZPP, prema konačnom uspehu stranaka u sporu i pravilnom primenom Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad advokata i Taksene tarife iz Zakona o sudskim taksama.

Sud je cenio i ostale navode revizije tužioca u odnosu na prvotuženog, ali je našao da isti nisu od uticaja na drugačiju odluku u ovoj pravnoj stvari.

Na osnovu izloženog, primenom člana 414. ZPP, Vrhovni kasacioni sud je odlučio kao u stavu prvom izreke, smatrajući da revizijom tužioca nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane odluke u odnosu na tuženog Udruženje osiguravača Srbije – Garantni fond.

Ispitujući dozvoljenost revizije tužioca izjavljene protiv stava prvog izreke drugostepene presude, kojim je odbijena žalba tužioca i potvrđena prvostepena presuda u delu kojim je odbijen zahtev tužioca za naknadu materijalne i nematerijalne štete preko iznosa dosuđenih stavom prvim i trećim izreke do traženih iznosa, a u odnosu na tuženog BB, Vrhovni kasacioni sud je našao da nisu ispunjeni uslovi za odlučivanje o reviziji tužioca, kao izuzetno dozvoljenoj, u smislu odredbe člana 404. ZPP.

Odredbom člana 404. stav 1. ZPP propisano je da revizija može da se izjavi zbog pogrešne primene materijalnog prava i protiv drugostepene presude koja ne bi mogla da se pobija revizijom, ako je po oceni Vrhovnog kasacionog suda, potrebno da se razmotre pravna pitanja od opšteg interesa ili u interesu ravnopravnosti građana, radi ujednačavanja sudske prakse, kao i ako je potrebno novo tumačenje prava (posebna revizija). Prema stavu 2. istog člana, ispunjenost uslova za izuzetnu dozvoljenost revizije Vrhovni kasacioni sud ceni u veću od pet sudija.

Pravnosnažnom presudom delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca i obavezan je tuženi BB da tužiocu naknadi nematerijalnu štetu na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog smrti oca, kao i materijalnu štetu u vidu uobičajenih troškova sahrane. Primenom člana 192. i 205. ZOO, dosuđeni iznosi na ime naknade štete umanjeni su za 50%, koliko su nižestepeni sudovi procenili da iznosi doprinos pokojnog oca tužioca u nastanku štete, a zbog činjenice da je znao da je vozilo neispravno i neregistrovano, što je uzrok saobraćajne nezgode, pa i smrti oca tužioca.

U takvom slučaju, Vrhovni kasacioni sud je našao da je drugostepeni sud prema činjenicama utvrđenim u ovoj pravnoj stvari, doneo odluku u skladu sa pravnim stavom izraženim kroz odluke Vrhovnog kasacionog suda, zbog čega nema uslova za odlučivanje o reviziji kao o izuzetno dozvoljenoj, radi razmatranja pravnog pitanja od opšteg interesa, ili u interesu ravnopravnosti građana, radi ujednačavanja prakse, ili novog tumačenja prava. Tužilac nije uz reviziju dostavio pravnosnažne presude iz kojih bi proizlazio zaključak o različitom odlučivanju o istoj ili bitno sličnoj činjenično-pravnoj situaciji, pri čemu pravilna primena prava u sporovima sa tužbenim zahtevom kakav je u konkretnom slučaju, zavisi od utvrđenog činjeničnog stanja.

Na osnovu iznetog, primenom člana 404. stav 1. ZPP, odlučeno je kao u stavu drugom izreke.

Ispitujući dozvoljenost revizije na osnovu člana 410. stav 2. tačka 5. ZPP u vezi člana 479. stav 6. ZPP, izjavljene protiv stava prvog izreke presude drugostepenog suda u odnosu na tuženog BB, Vrhovni kasacioni sud je utvrdio da revizija tužioca u tom delu nije dozvoljena.

Tužilac je tužbu radi naknade štete podneo 26.09.2012. godine. Podneskom od 19.12.2018. godine tužbeni zahtev je smanjen na iznos od 1.165.495,24 dinara. Prvostepena presuda doneta je 22.02.2019. godine, a drugostepena presuda 01.08.2019. godine. Vrednost predmeta spora pobijanog dela iznosi 578,094,39 dinara. Na dan podnošenja tužbe jedan evro je prema srednjem kursu Narodne banke Srbije iznosio 115,0582 dinara, pa vrednost predmeta spora pobijanog dela iznosi 5.024,36 evra.

Imajući u vidu navedeno, te kako vrednost predmeta spora ne prelazi dinarsku protivvrednost od 40.000 evra po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan podnošenja tužbe, Vrhovni kasacioni sud je našao da revizija tužioca u odnosu na tuženog BB nije dozvoljena, primenom člana 403. stav 3. ZPP.

Na osnovu iznetog, primenom člana 413. ZPP, odlučeno je kao u stavu trećem izreke.

Predsednik veća – sudija

Branislava Apostolović,s.r.

Za tačnost otpravka

upravitelj pisarnice

Marina Antonić