Rev2 393/2013 naknada štete zbog neustavne odredbe - uvećanje plate

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 393/2013
26.09.2013. godina
Beograd

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija Snežane Andrejević, predsednika veća, Vide Petrović-Škero i Ljubice Milutinović, članova veća, u parnici tužioca M.P. iz S.M., protiv tužene Republike Srbije – Ministarstva pravde, Uprave za izvršenje krivičnih sankcija KPZ Sremska Mitrovica, koju zastupa Republički javni pravobranilac, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1-2352/12 od 12.12.2012.godine, u sednici održanoj dana 26.09.2013. godine, doneo je

 

R E Š E NJ E PRIHVATA SE predlog Apelacionog suda u Novom Sadu R4-19/13 od 27.03.2013. godine za odlučivanje o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1-2352/12 od 12.12.2012.godine kao izuzetno dozvoljenoj. UKIDA SE presuda Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1-2352/12 od 12.12.2012.godine i predmet vraća drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

O b r a z l o ž e nj e Presudom Osnovnog suda u Sremskoj Mitrovici 11P1-317/11 od 05.07.2012. godine: 1) usvojen je tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio naknadu štete u visini razlike zarade, poreza i doprinosa za period od 15.06.2008. godine do 14.01.2011. godine u mesečnim iznosima označenim u izreci ove presude, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki mesečni iznos od dospelosti do isplate; 2) obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove postupka u iznosu od 71.356,00 dinara; 3) odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova postupka. Odlučujući o žalbi tužene Apelacioni sud u Novom Sadu je presudom Gž1-2352/12 od 12.12.2012.godine: 1) usvojio žalbu tužene, preinačio navedenu prvostepenu presudu i odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tužena da tužiocu na ime naknade štete u visini razlike zarade, poreza i doprinosa za period 15.06.2008. godine do 14.01.2011. godine isplati pojedinačne mesečne iznose sa zakonskom zateznom kamatom, navedene u izreci prvostepene odluke; 2) obavezan je tužilac da naknadi tuženoj troškove prvostepenog postupka u iznosu od 7.500,00 dinara, a na ime žalbenih troškova 18.000,00 dinara.

 

 

- 2 - Rev2 393/2013

Protiv ove drugostepene presude tužilac je blagovremeno izjavio reviziju zbog pogrešne primene materijalnog prava i predložio da Vrhovni kasacioni sud odluči o ovoj reviziji kao izuzetno dozvoljenoj, obzirom da razni sudovi u Republici Srbiji donose različite odluke i ukazao na različite odluke Osnovnog suda u Nišu (P1-2418/11, P1-1811/11) i Apelacionog suda u Nišu (Gž1- 702/12, Gž1-543/12) koji istovrsne zahteve kao što je tužiočev – usvajaju, a Apelacioni sud u Novom Sadu ovakve zahteve odbija. Apelacioni sud u Novom Sadu je rešenjem R4 19/13 od 27.03.2013. godine predložio da Vrhovni kasacioni sud odluči o reviziji tužioca kao izuzetno dozvoljenoj u smislu člana 395. ZPP zbog različitog postupanja sudova u Republici Srbiji u ovoj vrsti sporova da bi se ujednačila sudska praksa. Odlučujući o predlogu Apelacionog suda u Novom Sadu Vrhovni kasacioni sud je zaključio da su ispunjeni uslovi iz člana 395. Zakona o parničnom postupku - ZPP („Službeni glasnik RS“ broj 125/04, 111/09) koje se primenjuje na osnovu odredaba člana 506. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 72/11), obzirom da je i po oceni Vrhovnog kasacionog suda potrebno razmotriti pravna pitanja od opšteg interesa posle donošenja odluke Ustavnog suda I U 63/07 od 20.12.2010. godine kojim je utvrđeno da je odredba člana 7. stav 3. Uredbe o koeficijentima za obračun i isplatu plata u Upravi za izvršenje zavodskih sankcija - neustavna i da bi se ujednačila sudska praksa, budući da Osnovni sud u Nišu i Apelacioni sud u Nišu istovrsne tužbene zahteve za isplatu razlike zarade, poreza i doprinosa usvajaju, a Apelacioni sud u Novom Sadu istovetne zahteve zaposlenih državnih službenika u drugim zavodima za izvršenje krivičnih sankcija – odbija. Vrhovni kasacioni sud je ispitao pobijanu drugostepenu presudu u smislu odredaba člana 399. ZPP i utvrdio da je revizija osnovana. Prema utvrđenom činjeničnom stanju tužilac je vaspitač u odseku za korektivni rad u službi za tretman u KPZ Sremska Mitrovica, razvrstano u zvanje savetnika. Rešenjem tužene broj 112-3/07-603-10 od 14.02.2007. godine tužilac je raspoređen u osmu platnu grupu i prvi platni razred sa koeficijentom 2,53, uvećan za 10% - po osnovu staža osiguranja koje se računa sa uvećanim trajanjem sa stepenom uvećanja 12/16, tako da ukupan koeficijent iznosi 2,78, a ovo rešenje doneto je na osnovu člana 7, 8. i 9. Uredbe o koeficijentima za obračun i isplatu plata u Upravi za izvršenje zavodskih sankcija. Odlukom Ustavnog suda I U 63/07 od 20.12.2010. godine utvrđeno je da odredba člana 7. stav 3. navedene Uredbe o koeficijentima za obračun i isplatu plata u Upravi za izvršenje zavodskih sankcija nije u skladu sa ustavom i zakonom. Potom je rešenjem tužene od 14.02.2011. godine broj 112-3/2011-12 tužiocu utvrđen novi koeficijent od ukupno 3,29, koji se sastoji od osnovnog koeficijenta od 2,53 uvećanog za 30% po osnovu staža osiguranja koji se računa sa uvećanim trajanjem sa stepenom uvećanja 12/16, za ubuduće počev od 14.11.2011. godine. Razlika pripadajuće razlike zarade, poreza i doprinosa za period od 01.01.2007. do 14.01.2011. godine za uvećanje od još 20% u odnosu na prethodnim rešenjem priznato uvećanje od 10%, utvrđeno je na iznos od 417.840,76 dinara sa kamatom do 10.02.2012. godine u iznosu od ukupno 635.415,91 dinar.

 

 

- 3 - Rev2 393/2013

Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je usvojio tužbeni zahtev tužioca i dosudio mu pojedinačno određene mesečne novčane iznose za period od 15.06.2008. do 14.11.2011. godine na ime razlike zarade, poreza i doprinosa sa kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog navedenog dospelog iznosa označenog u izreci pod I prvostepene presude, navodeći da tužilac ima pravo na naknadu štete u smislu člana 172. ZOO budući da je šteta prouzrokovana tužiocu donošenjem neustavnog akta od strane Vlade. Drugostepeni sud je odlučujući o žalbi tužene preinačio navedenu prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtev tužioca navodeći da je tužena postupala u skladu sa odredbama važeće Uredbe kada je tužiocu isplaćivala umanjen koeficijent (10%), da je tužena posle donošenja odluke Ustavnog suda promenila rešenje tužiocu i utvrdila mu zaradu sa uvećanim koeficijentom (30%) za ubuduće – počev od 14.01.2011. godine, da odluke Ustavnog suda nemaju retroaktivno dejstvo i da je u smislu člana 61. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu tužilac imao pravo da traži izmenu ranije donetog pojedinačnog akta a ne da podnosi tužbu sudu za naknadu štete. Revizijom tužioca se osnovano ukazuje da je drugostepeni sud odlučujući o osnovu tužbenog zahteva tužioca pogrešno primenio materijalno pravo. Naime, prema članu 263. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija („Službeni glasnik RS“ broj 85/05) direktoru uprave i zaposlenima staž osiguranja se može računati u uvećanom trajanju tako da se svakih 12 meseci efektivno provedenih u obavljanju poslova računa najviše 16 meseci staža osiguranja, da se licima iz stava 1. ovog člana koeficijent uvećava srazmerno stepenu uvećanja staža osiguranja do 30%, da visinu koeficijenta za obračun i isplatu plata u Upravi utvrđuje Vlada i da radna mesta na kojima se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem sporazumno utvrđuju ministar nadležan za pravosuđe i ministar nadležan za poslove penzijskog i invalidskog osiguranja. Kako član 7. stav 3. Uredbe o koeficijentima za obračun i isplatu plata u Upravi za izvršenje zavodskih sankcija („Službeni glasnik RS“ broj 16/07) na osnovu koje je uvećanje koeficijenta tužiocu bilo 10% umesto 30% kako je to predviđeno zakonom, nije u saglasnosti sa Ustavom i zakonom što je utvrđeno odlukom Ustavnog suda broj I U 63/2007 od 20.12.2010. godine, jer je Vlada Uredbom uredila razlike u zvanjima i koeficijentima za državne službenike u upravi koja mogu biti predmet samo zakonskog uređenja i to Zakona o izvršenju krivičnih sankcija kao posebnog zakona, što se i po oceni Vrhovnog kasacionog suda smatra nepravilnim radom organa, tužena je na osnovu odredaba člana 172. ZOO dužna da naknadi štetu proisteklu donošenjem neustavne i nezakonite Uredbe na osnovu koje je tužiocu utvrđen manji koeficijent za obračun plata od onog utvrđenog zakonom. Pogrešan je zato stav Apelacionog suda u Novom Sadu da je tužilac nepravilno koristio sudsku zaštitu podnošenjem tužbe redovnom sudu, a da prethodno nije koristio pravno sredstvo propisano članom 61. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu, jer da bi se koristio ovaj propisani pravni put neophodno je postojanje konačnog ili pravnosnažnog pojedinačnog akta, u konkretnom slučaju o

 

 

- 4 - Rev2 393/2013

nepriznavanju prava na traženo uvećanje koeficijenta, koji nije donet. Osim odluke o utvrđivanju umanjenog koeficijenta od 14.02.2007. godine na osnovu koje je vršen obračun isplata plate tužiocu do 14.01.2011. godine – kada mu je za ubuduće priznat uvećani koeficijent, ni Ustavni sud nije donosio odluku o načinu otklanjanja posledica navedene neustavne uredbe niti je Vlada Republike Srbije, kao organ tužene, u okviru svojih ovlašćenja obezbedila izvršenje navedene odluke Ustavnog suda za sporni period neustavnog i nezakonitog umanjenja koeficijenta za obračun plate tužiocu. Zato tužilac ima pravo na podnošenje tužbe za naknadu štete redovnom sudu, a o zahtevu ove tužbe nadležan je da odlučuje sud opšte nadležnosti u smislu člana 1. ZPP. U pogledu obima naknade štete, visini štete i odluke o iznosu tužbenog zahteva, drugostepeni sud je utvrdio visinu naknade ove štete za period od 01.01.2007. do 14.01.2011. godine u ukupnom iznosu od 417.840,76 dinara, a u izreci presude je naveo da odbija zahtev tužioca za naknadu štete za isplatu razlike plate poreza i doprinosa za period od 15.06.2008. do 14.01.2011. godine. Iz ukupno obračunatog iznosa za period od 01.01.2007. do 14.11.2011. godine utvrđenog u obrazloženju drugostepene odluke ne može se izdvojiti iznos tužbenog zahteva za period od 15.06.2008. do 14.01.2011. godine, budući da u izreci drugostepene presude kojom je preinačena prvostepena presuda i odbijen tužbeni zahtev tužioca nisu navedeni pojedinačni mesečni iznosi za koje se tužbeni zahtev odbija, pa je zbog pogrešne primene materijalnog prava činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno u pogledu okolnosti propisanih članom 189. ZOO, jer je drugostepeni sud propustio da utvrdi visinu ove štete za utuženi period koji je opredeljen tužbenim zahtevom. Iz iznetih razloga, Vrhovni kasacioni sud je na osnovu ovlašćenja iz člana 407. stav 2. ZPP ukinuo pobijanu drugostepenu presudu i odlučio kao u izreci. U ponovnom postupku drugostepeni sud će odlučujući o žalbi tužene otkloniti rečene nedostatke i doneti zakonitu i pravilnu odluku. Predsednik veća-sudija Snežana Andrejević,s.r.