Uzp 187/2019 4.1.2.7.1 zahtev za preispitivanje sudske odluke

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Uzp 187/2019
20.06.2019. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Katarine Manojlović Andrić, predsednika veća, Gordane Džakula i Branka Stanića, članova veća, sa savetnikom Dragicom Vranić, kao zapisničarem, odlučujući o zahtevu AA iz ..., ..., koga zastupa punomoćnik Nebojša Karanović, advokat iz ..., ..., za preispitivanje sudske odluke – presude Upravnog suda – Odeljenja u Novom Sadu III-4 U 23075/18 od 11.03.2019. godine, uz učešće protivne stranke Ministarstva pravde Republike Srbije – Disciplinske komisije za sprovođenje disciplinskog postupka protiv izvršitelja, u predmetu trajne zabrane obavljanja delatnosti izvršitelja, u nejavnoj sednici veća održanoj dana 20.06.2019. godine, doneo je

P R E S U D U

Zahtev se ODBIJA.

O b r a z l o ž e nj e

Pobijanom presudom odbijena je tužba podnosioca zahteva, podneta protiv rešenja Ministarstva pravde Republike Srbije, Disciplinske komisije za sprovođenje disciplinskog postupka protiv izvršitelja broj 740-08-00346/2018-22 od 22.08.2018. godine, kojim je tužilac, imenovan rešenjem Ministarstva pravde od 09.05.2012. godine za izvršitelja za područje Višeg suda u Novom Sadu i Privrednog suda u Novom Sadu, sa registrovanim sedištem u ..., u ulici ..., oglašen disciplinski odgovornim zbog toga što je zaključkom od 08.08.2007. godine u predmetu Iiv br. 89/17 dodao sredstvo i predmet izvršenja inicijalno određenom sredstvu i predmetu izvršenja na nepokretnosti i to poslovnoj zgradi, ulica ... broj ..., izgrađenoj bez dozvole za gradnju, upisanoj u ln. ... kp. ... KO ..., vlasništvo izvršnog dužnika 1/1, a zatim zaključkom od 03.11.2017. godine odredio da će se izvršenje sprovesti prodajom više nepokretnosti i to objekata pod rednim brojem ..., ..., ..., ..., ..., ..., .... i .... postojećim na kp. ..., upisanim u List nepokretnosti broj ... KO ..., pogrešno označivši da su iste u svojini izvršnog dužnika u obimu udela 1/1, iako se samo zgrada broj ... u navedenom Listu nepokretnosti vodi kao privatna svojina izvršnog dužnika, dok su zgrade ..., ..., ..., ..., ... i ... upisane kao nelegalni objekti sa državinom u opredeljenim suvlasničkim udelima trećih lica, a zgrada broj ... kao državina izvršnog dužnika, kao i neispitavši prethodno da li je za namirenje potraživanja izvršnog poverioca u iznosu od 25.450 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 28.06.2017. godine i troškova izvršnog postupka od 43.949,00 dinara bilo dovoljno odrediti prodaju jedne od navedenih nepokretnosti, objekat broj ..., stambenu kuću za koju je nedvosmisleno utvrđeno da je u svojini 1/1 izvršnog dužnika, umesto prodaje svih nepokretnosti procenjenih prvobitno na 112.181.192,00 dinara zaključkom od 23.08.2017. godine, koji zaključak nije stavljen van snage, a potom na 93.374.157,49 dinara, prodavši sve navedene nepokretnosti koje nisu u svojini izvršnog dužnika i to neposrednom pogodbom dana 29.12.2017. godine, od koje cene su namireni izvršni poverioci, inicijalni BB dana 03.01.2018. godine i dva poverioca koja su ovom postupku izvršenja naknadno pristupila - VV dana 03.01.2018. godine i poverilac GG iz ... dana 17.01.2018. godine i to bez donetog zaključka o namirenju koji predstavlja osnov za prenos sredstava dobijenih prodajom nepokretnosti neposrednom pogodbom, a višak preostalog iznosa cene nije preneo izvršnom dužniku ni do dana zaključenja usmene rasprave pred Disciplinskom komisijom, čime je izvršio težu disciplinsku povredu iz člana 527. stav 1. tač. 5) i 13) Zakona o izvršenju i obezbeđenju (''Službeni glasnik RS'' br. 106/15, 106/16- autentično tumačenje, 113/17-autentično tumačenje), pa mu je primenom navedenih propisa i člana 528. stav 2. tačka 4) i čl. 536, 538. i 540. Zakona o izvršenju i obezbeđenju, čl. 21. i 24. Pravilnika o disciplinskom postupku protiv javnih izvršitelja, izrečena disciplinska mera trajna zabrana obavljanja delatnosti izvršitelja počev od dana dostavljanja odluke.

Podnosilac u zahtevu za preispitivanje pobijane presude podnetom zbog povrede zakona, drugog propisa ili opšteg akta i povrede pravila postupka, kao i u tužbi, navodi da dodavanje novog sredstva i predmeta izvršenja nije i ne može da predstavlja bilo kakvu disciplinsku povredu, već da se radi o uobičajenoj i neophodnoj procesnoj aktivnosti, koja se svakodnevno događa u radu bilo kog izvršitelja. Ističe da je predmetno izvršenje bilo moguće sprovesti jedino prodajom više nepokretnosti, jer pojedinačna prodaja nepokretnosti u konkretnom slučaju nije bila moguća. Ukazuje da je nesporno da su predmetne nepokretnosti u svojini izvršnog dužnika, te da je isticanje formalnog prigovora iz tog osnova bilo usmereno isključivo na opstrukciju sprovođenja postupka izvršenja. Navodi da nije tačno da prethodno nije ispitao da li je za namirenje bilo dovoljno odrediti prodaju samo jedne nepokretnosti, jer je tu mogućnost detaljano i savesno razmotrio i već izneo razloge zbog čega to nije bilo moguće. Ukazuje da su tuženom detaljno predočeni i obrazloženi više nego opravdani razlozi zbog kojih višak preostalog iznosa cene nije prenet izvršnom dužniku, kao što je eventualni poništaj ili raskid ugovora o neposrednoj pogodbi, u kom slučaju ne bi bilo garancije o vraćanju isplaćenog novca od strane izvršnog dužnika. Ističe da to čak nije bilo ni tehnički moguće uraditi nakon što mu je 04.07.2018. godine izrečena mera udaljenja sa dužnosti za vreme trajanja postupka. Navodi da se osporenim rešenjem tuženog, a sada i presudom Upravnog suda, stvara utisak da je on zadržao za sebe višak sredstava, što nije tačno, budući da se višak sredstava u punom iznosu i dalje nalazi na namenskom računu kome nema bilo kakav pristup, niti mogućnost raspolaganja tim novčanim sredstvima. Navodi da je u pogledu viška sredstava postupio savesno, pažljivo i ispravno, te da novac nije preneo izvršnom dužniku sa namenskog računa sve do konačnog, pravnosnažnog okončanja postupka izvršenja. Postavlja pitanje zašto preuzimatelj tužiočeve kancelarije ni do današnjeg dana nije preneo ta sredstva izvršnom dužniku. Navodi da povrede načela srazmere nije bilo, jer je vršio proveru solventnosti izvršnog dužnika i utvrdio da je prezadužen, što je opravdalo prodaju koja je sprovedena. Poziva se na odluku Ustavnog suda Už 883/14, u kojoj je izražen stav da kršenja srazmere nema ako javni izvršitelj nije pronašao drugu imovinu, osim nepokretnosti, a sam dužnik nije ponudio nikakvo drugo sredstvo kojim bi se efikasno naplatilo potraživanje. Smatra da je osnovni postulat izvršnog postupka u stavu da je jače pravo izvršnog poverioca na namirenje od prava izvršnog dužnika na srazmerno namirenje. Ističe, da suprotno navodima pobijane presude, svojim ponašanjem nije doveo do ugrožavanja ugleda javnih izvršitelja, pogotovo ne do teškog ugrožavanja, već je učinio sve kako bi se ispunili društveni cilj i svrha zbog koje je ova profesija uvedena u naš pravni sistem, a to je, između ostalog, zaštita poverilaca i njihovih zakonitih potraživanja od lica koja svoje dugove ne žele da izmire i na efikasan način sprečio očiglednu opstrukciju postupka izvršenja. Ukazuje da je ključna činjenica ove pravne stvari da su sve radnje koje je u svom postupanju preduzeo potvrđene od strane nadležnih sudova navodeći kao primer da je Osnovni sud u Novom Sadu rešenjem IPV IV. 196/18 od 24.04.2018. godine, u celosti potvrdio način prodaje neposrednom pogodbom u predmetnom izvršnom postupku. Smatra da su pobijana presuda i osporeno rešenje nelogični i neuverljivi u delu koji se tiče odluke o vrsti izrečene sankcije s obzirom na to da na strani izvršnog dužnika nije nastala nenadoknadiva šteta (jer nepokretnosti nikada nisu predate kupcu u posed a preostala novčana sredstva se nalaze na sigurnom, tj. na namenskom računu preuzimatelja tužiočeve kancelarije) i da su postojale brojne olakšavajuće okolnosti na njegovoj strani koje Disciplinska komisija nije cenila. Pored navedenog smatra da je Upravni sud morao održati usmenu javnu raspravu, što nije učinio, niti je u pobijanoj presudi naveo razloge za njeno neodržavanje. Predložio je da Vrhovni kasacioni sud zahtev uvaži i pobijanu presudu preinači ili ukine.

Protivna stranka Ministarstvo pravde Republike Srbije, u odgovoru na zahtev, predlaže da sud isti odbije.

Postupajući po podnetom zahtevu i ispitujući pobijanu presudu u granicama zahteva, a u smislu člana 54. Zakona o upravnim sporovima (''Službeni glasnik RS'' broj 111/09), Vrhovni kasacioni sud je našao da je zahtev neosnovan.

Prema razlozima obrazloženja pobijane presude, pravilno je po nalaženju Upravnog suda, tuženi organ oglasio tužioca odgovornim za izvršene disciplinske povrede koje su mu stavljene na teret i izrekao mu odgovarajuću disciplinsku meru uzimajući u obzir brojnost i težinu disciplinskih povreda kao i nastalu posledicu koja se sastoji u tome da je porodična stambena kuća sa pripadajućim objektima u kojoj je izvršni dužnik sa porodicom živeo prodata, čime je za njega nastupila nenadoknadiva šteta. Upravni sud je našao da je tuženi organ u pravilno provedenom disciplinskom postupku utvrdio da je tužilac u predmetu Iiv br. 89/17 u kome je sprovodio rešenje o izvršenju Osnovnog suda u Novom Sadu na osnovu verodostojne isprave broj Iiv 922/17 od 23.06.2016. godine učinio brojne povrede i to: promenu sredstva i predmeta izvršenja suprotno odredbi člana 58. stav 1. Zakona o izvršenju i obezbeđenju; sprovođenje izvršenja na objektima koji nisu u svojini izvršnog dužnika, već u državini trećih lica; netraženje asistencije MUP-a usled neuspelog popisa pokretnih stvari i usled toga odustajanje od izvršenja na tim pokretnim stvarima; sprovođenje izvršenja na svim objektima, pri čemu nije vodio računa o načelu srazmere; prihvatanje prve ponude u postupku neposredne pogodbe i ocenu da je najbolja, a da pri tome nije ispoštovan rok koji je sam, kao nosilac javnih ovlašćenja, utvrdio zaključkom, zbog čega nije prihvatio drugu ponudu, koja je bila veća od prihvaćene prve ponude za 3.150.337,00 dinara; prebacivanje sredstava dobijenih neposrednom pogodbom sa namenskog računa na račun izvršnih poverilaca bez prethodno donetog zaključka o namirenju; držanje sredstava izvršenja dužnika, nakon namirenja izvršnih poverilaca, na namenskom računu do zaključenja glavne rasprave. Time je, i po oceni Upravnog suda, učinio teže disciplinske povrede iz člana 527. stav 1. tač. 5) i 13) Zakona o izvršenju i obezbeđenju, pa mu je primenom navedenih propisa i člana 528. stav 2. tačka 4) i čl. 536, 538. i 540. Zakona o izvršenju i obezbeđenju, čl. 21. i 24. Pravilnika o disciplinskom postupku protiv javnih izvršitelja, pravilno izrečena disciplinska mera trajna zabrana obavljanja delatnosti izvršitelja počev od dana dostavljanja odluke.

Ocenjujući zakonitost pobijane presude, Vrhovni kasacioni sud nalazi da je presuda doneta bez povreda pravila postupka, uz pravilnu primenu materijalnog prava. Za svoju odluku Upravni sud je dao dovoljne i jasne razloge, koje, kao na zakonu zasnovane, prihvata i ovaj sud. Ovo stoga, što je i po nalaženju Vrhovnog kasacionog suda, Upravni sud pravilno ocenio da je tuženi organ u pravilno provedenom disciplinskom postupku utvrdio da je tužilac odgovoran za povrede koje su mu stavljene na teret, za koje mu je mogla biti izrečena disciplinska mera trajna zabrana obavljanja delatnosti javnog izvršitelja, te da je prilikom izricanja disciplinske mere imao u vidu sve činjenice i okolnosti od značaja za određivanje te mere.

Vrhovni kasacioni sud je imao u vidu navode zahteva, pa je konstatovao da su istovetni tužbenim navodima koji su u pobijanoj presudi detaljno razmotreni i pravilno ocenjeni kao neosnovani. Sledom navedenog, Vrhovni kasacioni sud se nije upuštao u ponovnu ocenu iznetih navoda. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, obaveza obrazlaganja sudske odluke ne znači da se u odluci moraju dati odgovori na sve iznete argumente (Van de Hurk protiv Holandije, od 19. aprila 1994. godine, stav 61.). To naročito važi za obrazloženja odluka sudova pravnog leka u kojima su prihvaćeni razlozi izneti u odlukama nižestepenih sudova.

Upravni sud je u pobijanoj presudi naveo razloge kojima se rukovodio prilikom rešavanja predmeta spora bez rasprave, koje u svemu prihvata i Vrhovni kasacioni sud.

Imajući u vidu izneto, Vrhovni kasacioni sud je, na osnovu člana 55. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, odlučio kao u dispozitivu.

PRESUĐENO U VRHOVNOM KASACIONOM SUDU

dana 20.06.2019. godine, Uzp 187/2019

Zapisničar,                                                                                                            Predsednik veća – sudija,

Dragica Vranić, s.r.                                                                                           Katarina Manojlović Andrić, s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić