Uzp 213/2020 4.1.2.7.1 zahtev za preispitivanje sudske odluke; 4.2.1.2 vraćanje ekspoprisane imovine fizičkim licima

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Uzp 213/2020
23.10.2020. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Katarine Manojlović Andrić, predsednika veća, Gordane Džakula i Branislava Bosiljkovića, članova veća, sa savetnikom Ljiljanom Petrović, kao zapisničarem, odlučujući o zahtevu AA iz ..., BB iz ... i VV iz..., koje sve zastupa po specijalnom punomoćju Marko D. Maksimović, advokat iz ..., ulica ... broj ..., za preispitivanje sudske odluke – presude Upravnog suda 21 U 8252/17 od 22.07.2020. godine, sa protivnom strankom Ministarstvom finansija Republike Srbije, Sektor za imovinsko-pravne poslove, Beograd, u predmetu vraćanja imovine - ponavljanje postupka, u nejavnoj sednici veća održanoj dana 23.10.2020. godine, doneo je

P R E S U D U

Zahtev se ODBIJA.

ODBIJA SE zahtev podnosilaca za naknadu troškova.

O b r a z l o ž e nj e

Pobijanom presudom, stavom prvim dispozitiva, odbijena je tužba tužioca GG iz ..., podneta protiv rešenja Ministarstva finansija Republike Srbije, Sektora za imovinsko-pravne poslove broj ...-...-.../...-... od 18.04.2017. godine, koje je doneto u izvršenju presude Upravnog suda 15 U 12446/15 od 14.02.2017. godine, kojim je odbijen kao neosnovan predlog tužioca za ponavljanje postupka okončanog rešenjem Ministarstva finansija i privrede Republike Srbije, čiji je pravni sledbenik Ministarstvo finansija broj ...-...-.../...-... od 19.03.2013. godine. Rešenjem od 19.03.2013. godine odbijena je žalba tužioca izjavljena protiv rešenja Agencije za restituciju, Područne jedinice Beograd broj ...-..../... od 18.01.2013. godine, kojim je odbijen kao neosnovan zahtev tužioca za vraćanje oduzete imovine odnosno obeštećenje iza bivšeg vlasnika pok. DD, bivšeg iz .... Stavom drugim dispozitiva, odbijen je zahtev tužioca za naknadu troškova upravnog spora.

U zahtevu za preispitivanje pobijane presude podnetom zbog povrede zakona i povrede pravila postupka, podnosioci zahteva, kao zakonski naslednici pok. GG biv. iz ..., navode da je pravno neprihvatljivo stanovište Upravnog suda u pobijanoj presudi da naknadno doneto rešenje Prvog osnovnog suda u Beogradu O 113/14 od 25.02.2014. godine na osnovu koga je njihov pravni prethodnik pok. GG oglašen za jedinog zakonskog naslednika iza pok. DD bivšeg vlasnika imovine koja je predmet vraćanja u upravnom postupku pred Agencijom za restituciju, nije od uticaja na drugačije rešenje ove upravne stvari. Ukazuju da je nedvosmisleno jasno da je pok. GG zakonski naslednik pok. DD, i to po pravu naslednopravne transmisije kasnije preminule supruge pok. DD, pok. ĐĐ, koja je bila tetka pok. GG i nije imala potomaka. Navode da su sve ove činjenice utvrđene u postupku raspravljanja zaostavštine koji se vodio pred Prvim osnovnim sudu u Beogradu O 113/14. Ističu da je Upravni sud prilikom donošenja pobijane presude pogrešno primenio odredbe člana 47. stav 5. tačka 2. i člana 5. stav 1. tačka 1. Zakona o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju, kao i člana 8. stav 1. Zakona o nasleđivanju. Predlažu da sud zahtev uvaži, ukine presudu Upravnog suda 21 U 8252/17 od 22.07.2020. godine i predmet vrati Upravnom sudu na ponovni postupak i odlučivanje. Podnosioci ističu zahtev za naknadu troškova postupka.

Protivna stranka Ministarstvo finansija Republike Srbije je u odgovoru na zahtev ostala kod razloga iz osporenog rešenja i predložila da sud zahtev odbije kao neosnovan.

Postupajući po podnetom zahtevu i ispitujući pobijanu presudu u granicama zahteva, a u smislu člana 54. Zakona o upravnim sporovima (''Službeni glasnik RS'' broj 111/09), Vrhovni kasacioni sud je našao da je zahtev neosnovan.

Prema obrazloženju pobijane presude, tuženi organ je pravilno postupajući u izvršenju presude Upravnog suda 15 U 12446/15 od 14.02.2017. godine odbio kao neosnovan predlog tužioca za ponavljanje postupka okončanog rešenjem Ministarstva finansija broj ...-...-.../... od 19.03.2013. godine. Tužilac je ponavljanje postupka tražio na osnovu člana 239. tač. 1) i 5) Zakona o opštem upravnom postupku („Službeni list SRJ“ broj 33/97 i 31/01 i „Službeni glasnik RS“ broj 30/10), jer je smatrao da je novi dokaz rešenje Prvog osnovnog suda u Beogradu O 113/14 od 25.02.2014. godine, kojim je oglašen naslednikom iza pok. DD po pravu transmisije iza njegove kasnije preminule supruge, kao i da se utvrđivanje da li je naslednik ili ne iza pok. DD definiše kao prethodno pitanje u odlučivanju restitucije oduzete imovine, koje je Prvi osnovni sud navedenim rešenjem od 25.02.2014. godine, rešio bitno drugačije od Agencije za restituciju i Ministarstva finansija. Po oceni Upravnog suda, pravilno je tuženi organ ocenio da naknadno doneto rešenje Prvog osnovnog suda u Beogradu O 113/14 od 25.02.2014. godine, kojim je obustavljen postupak raspravljanja zaostavštine iza pokojnog DD i u čijem je obrazloženju navedeno da je pok. DD od zakonskih naslednika pozvanih na nasleđe ostavio po pravu nasledne transmisije iza kasnije preminule supruge ostavioca pok. ĐĐ, njenog bratanca GG, nije od uticaja na drugačije rešenje predmetne upravne stvari. Upravni sud ističe da postupak vraćanja oduzete imovine nije ostavinski postupak, već poseban postupak u kome se primenjuju odredbe posebnog zakona - Zakona o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju, a primena Zakona o nasleđivanju na koji upućuje navedeni zakon u pogledu postupka i utvrđivanja bitnih činjenica primenjuje se samo u meri u kojoj te odredbe odgovaraju pravnoj prirodi postupka vraćanja oduzete imovine i obeštećenja. Tužilac nema svojstvo korisnika prava na restituciju prema odredbi člana 5. stav 1. tačka 1) Zakona o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju, koje je priznato samo bivšem vlasniku i zakonskim naslednicima bivšeg vlasnika. Naime, pok. GG kao potomak brata preminule supruge bivšeg vlasnika ĐĐ, ne spada u krug zakonskih naslednika bivšeg vlasnika imovine pok. DD u skladu sa odredbama člana 8. stav 1. Zakona o nasleđivanju, prema kojima u krug zakonskih naslednika ostavioca spadaju: njegovi potomci, njegovi usvojenici njihovi potomci, njegov bračni drug, njegovi roditelji, njegovi usvojioci, njegova braća i sestre i njihovi potomci, njegovi dedovi i babe i njihovi potomci i njegovi ostali preci.

Odredbom člana 5. stav 1. tačka 1) Zakona o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju („Službeni glasnik RS“ br. 72/2011, 108/2013... 88/15-Odluka US i 95/18), propisano je da pravo na vraćanje imovine ili obeštećenje ima domaće fizičko lice koje je bivši vlasnik oduzete imovine, a u slučaju njegove smrti ili proglašenja umrlim – njegovi zakonski naslednici, utvrđeni u skladu sa propisima koji uređuju nasleđivanje u Republici Srbiji i sa odredbama ovog zakona.

Odredbom člana 47. stav 5. istog zakona, propisano je da se, rešenjem iz stava 1. ovog člana utvrđuje se korisnik, odnosno korisnici, i to: 1) bivši vlasnik – ako je u životu; 2) zakonski naslednici bivšeg vlasnika – na osnovu pravnosnažnog rešenja o nasleđivanju bivšeg vlasnika, ako takvo rešenje postoji, a ako takvog rešenja nema, rešenjem će se odrediti korisnici samo u slučaju kad je iz dostavljene dokumentacije moguće nesporno utvrditi sve zakonske naslednike. Stavom 8. istog člana zakona propisano je, da u postupku iz stava 7. ovog člana, nadležni sud u vanparničnom postupku, shodnom primenom pravila po kojima se raspravlja zaostavština, utvrđuje zakonske naslednike bivšeg vlasnika i njihove udele u pravu na povraćaj oduzete imovine ili obeštećenje, pri čemu se sud ne upušta u to da li ta lica ispunjavaju propisane uslove za ostvarivanje prava po odredbama ovog zakona.

Odredbom člana 8. stav 1. Zakona o nasleđivanju („Službeni glasnik RS“ br. 46/95 i 101/03-Odluka US i 6/2015) propisano je da na osnovu zakona, ostavioca nasleđuju: njegovi potomci, njegovi usvojenici i njihovi potomci, njegov bračni drug, njegovi roditelji, njegovi usvojioci, njegova braća i sestre i njihovi potomci, njegovi dedovi i babe i njihovi potomci i njegovi ostali preci. Odredbom član 10. istog zakona propisano je da ako ostaviočevo dete ne može ili neće da nasledi, njegov deo na jednake delove nasleđuju njegova deca (unuci ostaviočevi), a kad neki od ostaviočevih unuka ne može ili neće da nasledi njegov deo na jednake delove nasleđuju njegova deca (praunuci ostaviočevi) i tako redom sve dokle ima ostaviočevih potomaka.

Ocenjujući zakonitost pobijane presude, Vrhovni kasacioni sud nalazi da je ona doneta bez povrede pravila postupka i uz pravilnu primenu materijalnog prava. Pobijanom presudom ocenjena su sva pitanja i okolnosti koje su mogle da budu od uticaja na zakonitost osporenog rešenja, a obrazloženje pobijane odluke sadrži jasne i određene razloge kojima se Upravni sud rukovodio pri oceni zakonitosti osporenog rešenja, koje u svemu prihvata i ovaj sud.

Po nalaženju Vrhovnog kasacionog suda, u pobijanoj presudi i rešenju koje se tužbom osporava pravilno je zaključeno da nisu ispunjeni uslovi za ponavljanje postupka na osnovu odredaba člana 239. tač. 1) i 5) Zakona o opštem upravnom postupku, jer je u postupku nesumnjivo utvrđeno da tužilac pok. GG ne spada u krug zakonskih naslednika bivšeg vlasnika u smislu člana 8. stav 1. Zakona o nasleđivanju, niti da se na njega može primeniti pravo predstavljanja propisano članom 10. istog zakona, a da nema ni svojstvo korisnika prava na restituciju shodno citiranoj odredbi člana 5. stav 1. tačka 1) Zakona o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju.

Vrhovni kasacioni sud je imao u vidu navode zahteva, pa je konstatovao da su istovetni tužbenim navodima koji su u pobijanoj presudi detaljno razmotreni i pravilno ocenjeni kao neosnovani. Sledom navedenog, Vrhovni kasacioni sud se nije upuštao u ponovnu ocenu iznetih navoda. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, obaveza obrazloženja sudske odluke ne znači da se u odluci moraju dati odgovori na sve iznete argumente (Van de Hurk protiv Holandije, od 19. aprila 1994. godine, stav 61). To naročito važi za obrazloženja odluka sudova pravnog leka u kojima su prihvaćeni razlozi izneti u odlukama nižestepenih sudova.

Imajući u vidu izloženo, Vrhovni kasacioni sud je, na osnovu odredbe člana 55. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, odlučio kao u prvom stavu dispozitiva ove presude.

S obzirom na to da je zahtev za preispitivanje sudske odluke odbijen, Vrhovni kasacioni sud je, na osnovu odredbe člana 74. Zakona o upravnim sporovima shodnom primenom odredbe člana 165. stav 1. u vezi člana 153. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 72/11... 87/18), odlučio kao u drugom stavu dispozitiva presude.

PRESUĐENO U VRHOVNOM KASACIONOM SUDU

dana 23.10.2020. godine, Uzp 213/2020

Zapisničar,                                                                                                  Predsednik veća – sudija,

Ljiljana Petrović,s.r.                                                                            Katarina Manojlović Andrić,s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić