Uzp1 19/2018 zahtev za preispitivanje sudske odluke; vraćanje imovine fizičkim licima

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Uzp1 19/2018
07.02.2019. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Katarine Manojlović Andrić, predsednika veća, Gordane Džakula i Biljane Dragojević, članova veća, sa savetnikom Vesnom Mraković, kao zapisničarem, odlučujući po zahtevu Agencije za restituciju Republike Srbije, Područne jedinice Niš, Niš, Bulevar Zorana Đinđića br.17B, za preispitivanje sudske odluke – presude Upravnog suda, Odeljenja u Nišu II-2 U 8318/16 od 06.10.2016. godine, uz učešće protivnih stranaka. AA iz ..., ulica ... br. ..., BB iz ..., ulica ... br. ..., VV iz ..., ... br. ... i GG iz ..., ulica ... br. ..., koje sve zastupa punomoćnik Saša Miletić, advokat iz ..., ulica ... br. ..., u predmetu vraćanja imovine, u nejavnoj sednici veća, održanoj dana 07.02.2019. godine, doneo je

P R E S U D U

Zahtev se ODBIJA.

O b r a z l o ž e nj e

Stavom I dispozitiva pobijane presude uvažena je tužba tužilaca, BB iz ..., AA, VV i GG, svih iz ..., poništen zaključak Agencije za restituciju Republike Srbije, Područne jedinice Niš, broj 46-007282/2014 od 11.05.2016. godine i predmet vraćen nadležnom organu na ponovno odlučivanje. Zaključkom Agencije za restituciju Republike Srbije, Područne jedinice Niš, broj 46-007282/2014 od 11.05.2016. godine odbačen je, kao neblagovremen, zahtev tužilaca podnet dana 12.03.2016. godine, zaveden kod tuženog organa pod brojem 46-007282/2014, za vraćanje oduzete imovine, odnosno obeštećenje bivšeg vlasnika DD biv. iz ... . Stavom II dispozitiva pobijane presude obavezan je tuženi organ, Agencija za restituciju Republike Srbije, Područna jedinica Niš, da tužiocima AA iz ..., BB iz ..., VV iz ... i GG iz ..., nadoknadi troškove upravnog spora u iznosu od 16.500,00 dinara, u roku od 15 dana od dana prijema presude.

U zahtevu, podnetom zbog povrede pravila postupka i povrede zakona, podnosilac navodi da se pred Agencijom pod istim brojem - 46-007282/2014 već vodi postupak po zahtevu ĐĐ iz ..., EE iz ... i ŽŽ iz ..., za vraćanje imovine, odnosno obeštećenje ranijeg vlasnika DD, bivšeg iz ... . Kako su tužioci u upravnom sporu, AA iz ..., BB iz ..., VV iz ... i GG iz ..., podneli podnesak za stupanje u postupak broj 46- 007282/14, koji ima karakter zahteva za vraćanje predmetne imovine, i to dana 12.03.2016. godine, to je, saglasno odredbama člana 42. stav 1. Zakona o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju, njihov zahtev neblagovremen, budući da je rok za podnošenje zahteva istekao 03.03.2014. godine. Smatra da je Upravni sud pogrešno izveo zaključak da su tužioci podneli zahtev za stupanje u već pokrenuti postupak, a ne zahtev za vraćanje imovine, kao inicijalni akt, čiji je način podnošenja propisan odredbama Zakona o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju. Ukazuje da nije povredio član 192. stav 1. Zakona o opštem upravnom postupku, kako to nalazi Upravni sud, imajući u vidu da je u članu 42. stav 1. Zakona o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju jasno predviđeno da se zahtev podnosi u roku od 2 godine od dana objavljivanja javnog poziva Agencije na veb sajtu ministarstva nadležnog za poslove finansija i da je javni poziv Agencije objavljen 01.03.2012. godine (član 40. stav 2. istog zakona). Isti stav kao Agencija izneo je i Upravni sud u presudi II-3 U 13412/15 od 24.03.2016. godine, u kojoj je navedeno da je podnosilac zahteva dana 23.04.2015. godine preporučenom pošiljkom podnela zahtev i pozvala se na broj predmeta koji se vodi pred Agencijom za restituciju, ali imajući u vidu činjenicu da je javni poziv za podnošenje zahteva za vraćanje imovine objavljen 01.03.2012. godine na zvaničnom veb sajtu ministarstva nadležnog za poslove finansija i Agencije za restituciju, odnosno da je rok za podnošenje zahteva u trajanju od dve godine od dana objavljivanja javnog poziva, u smislu odredbe člana 42. stav 1. Zakona o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju, istekao 03.03.2014. godine, to je predmetni zahtev podnet nakon prekluzivnog zakonskog roka, zbog čega je zahtev neblagovremen. Predlaže da sud zahtev uvaži i ukine pobijanu presudu te predmet vrati Upravnom sudu na ponovno odlučivanje.

Protivne stranke, BB iz ..., AA, VV i GG, svi iz ..., su, u odgovoru na zahtev, naveli da zahtev nije podnet od strane ovlašćenog lica, budući da potpisnik zahteva nije lice koje predstavlja organ, koji je bio tuženi u upravnom sporu. Predlaže da sud, iz navedenog razloga, zahtev odbaci ili odbije kao neosnovan, a podnosioca obaveže da im plati troškove u visini naknade za sastav odgovora u iznosu od 33.000,00 dinara po AT.

Vrhovni kasacioni sud je o zahtevu odlučivao u ponovnom postupku, povodom Odluke Ustavnog suda Už 3951/17 od 12.12.2018. godine, kojom je usvojena ustavna žalba BB, AA, VV i GG i utvrđeno je da je presudom Vrhovnog kasacionog suda Uzp 514/16 od 14.02.2017. godine povređeno pravo podnosilaca ustavne žalbe na pravično suđenje zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije. Istom odlukom poništena je presuda Vrhovnog kasacionog suda Uzp 514/16 od 14.02.2017. godine i određeno je da ovaj sud donese novu odluku o zahtevu Agencije za restituciju – Područne jedinice Niš za preispitivanje presude Upravnog suda, Odeljenja u Nišu II-2 U 8318/16 od 06.10.2016. godine. Presudom Vrhovnog kasacionog suda Uzp 514/16 od 14.02.2017. godine uvažen je zahtev Agencije za restituciju Republike Srbije – Područne jedinice Niš, preinačena je presuda Upravnog suda II-2 U 8318/16 od 06.10.2016. godine, tako što se tužba tužilaca za poništaj zaključka Agencije za restituciju Republike Srbije, Područne jedinice Niš broj 46-007282/14 od 11.05.2016. godine odbija.

Postupajući po podnetom zahtevu i ispitujući pobijanu presudu u granicama zahteva, a u smislu člana 54. Zakona o upravnim sporovima (''Službeni glasnik RS'' 111/09), Vrhovni kasacioni sud je našao:

Zahtev je neosnovan.

Prema razlozima obrazloženja pobijane presude, iz razloga datih u obrazloženju osporenog zaključka, kao i zahteva u spisima predmeta, proizlazi da su tužioci podneli zahtev za stupanje u već pokrenuti postupak, a ne zahtev za vraćanje imovine, kao inicijalni akt, čiji način podnošenja je propisan odredbama Zakona o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju („Službeni glasnik RS“, broj 72/11), zbog čega tuženi organ osporenim zaključkom nije mogao da odbaci podneti zahtev, u smislu odredbe člana 42. stav 1. tog Zakona. Stoga je Upravni sud ocenio da tuženi organ nije doneo rešenje u upravnoj stvari koja je predmet postupka, čime je osporenim zaključkom učinio bitnu povredu pravila postupka iz odredbe člana 192. stav 1. Zakona o opštem upravnom postupku („Službeni list SRJ“, br.33/97 i 31/01 i „Službeni glasnik RS“, broj 30/10).

Ocenjujući zakonitost pobijane presude, Vrhovni kasacioni sud nalazi da je ona doneta bez povreda pravila postupka i uz pravilnu primenu materijalnog prava. Pobijanom presudom su ocenjena sva pitanja i okolnosti koji su mogli da budu od uticaja na zakonitost osporene odluke i za tu ocenu su dati dovoljni i jasni razlozi, koje u svemu prihvata i ovaj sud.

Pravilno je, po oceni Vrhovnog kasacionog suda, Upravni sud uvažio tužbu tužilaca i poništio zaključak Agencije za restituciju Republike Srbije, Područne jedinice Niš od 11.05.2016. godine, kojim je odbačen zahtev tužilaca za vraćanje imovine, kao neblagovremen. Pravilno je, takođe, Upravni sud ocenio da zahtev tužilaca da stupe u postupak koji se pred Agencijom vodi za vraćanje imovine od 12.03.2016. godine nije mogao da bude odbačen u smislu odredbe člana 42. stav 1. Zakona o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju, jer predstavlja zahtev za stupanje u već pokrenuti postupak, a ne zahtev za vraćanje imovine, kao inicijalni akt, koji se podnosi u skladu sa odredbama tog zakona.

U Zakonu o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju (''Službeni glasnik RS'' 72/11... 88/15) nema odredaba kojima je obuhvaćen institut stupanja u već započeti postupak. Činjenica da posebnim zakonom nije uređen pravni institut koji je regulisan opštim zakonom ne znači da je taj pravni institut nepoznat u postupku po posebnom zakonu ili da se u postupku po posebnom zakonu ne može ili ne treba da primenjuje. Procesna pravila sadržana u Zakonu o opštem upravnom postupku (''Službeni list SRJ'' 33/97 i 31/01 i ''Službeni glasnik RS'' 30/10) predstavljaju neodvojivi deo procesnih jemstava pravičnog suđenja zaštićenih Ustavom. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra, a to stanovište prihvata i Vrhovni kasacioni sud, da je institut stupanja u započeti postupak u postupku pred Agencijom morao da bude prepoznat i primenjen na način na koji je to propisano odredbama čl. 39. i 129. ranije važećeg Zakona o opštem upravnom postupku, a u kontekstu odredbe člana 11. stav 1. Zakona o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju.

S obzirom na to da je, iz iznetih razloga, tužbom osporeni zaključak donet uz bitnu povredu odredbe člana 192. stav 1. Zakona o upravnom postupku, kako je to pravilno ocenio Upravni sud pobijanom presudom, Vrhovni kasacioni sud je, na osnovu odredbe člana 55. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, odlučio kao u dispozitivu presude.

Vrhovni kasacioni sud nije posebno odlučivao o zahtevima za naknadu troškova, imajući u vidu da postupak nije okončan.

PRESUĐENO U VRHOVNOM KASACIONOM SUDU

dana 07.02.2019. godine, Uzp1 19/2018

Zapisničar,                                                                                                                            Predsednik veća – sudija,

Vesna Mraković,s.r.                                                                                                            Katarina Manojlović Andrić,s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić